Post by vlada85 on Aug 21, 2010 16:46:43 GMT 1
Bomba kontrolisane putanje Ruhrstahl AG SD-1400X Fritz-X
Još pre rata, dr Max Otto Kramer (1903-86), koji je tada radio za DVL (Deutsche Versuchsansalt fuer Luftfahrt; Nemacki institut za aeronauticka istraživanja), otpoceo je sa eksperimentima na konstruisanju jedne bombe teške 250 kg koja bi imala spojlere upravljane daljinskim komandama. Uspeh je bio toliki da je tokom 1940. vazduhoplovstvo u Westfalenu, u fabrikama Ruhrsthal, pod njegovim nadzorom otvorilo proizvodnju navodjenih slobodnopadajucih sistema PC 1400 za napade na neprijateljske ratne brodove. Nova bomba SD-1400X[3] je imala krstasta krila postavljena pod uglom od 28 stepeni raspona 1,35 m, i podeljeni prstenasti rep sa elektromagnetnim spojlerima za kontrolu leta. Eksperimenti sa pneumatickim kontrolama spojlera su ukazali da se pri niskim temperaturama na velikim visinama javljaju odre?eni problemi, pa su napušteni. Prstenasta repna površina je izabrana da bi ko?ila pri velikim brzinama i time donekle ogranicila krajnja brzina, cime bi se omogucilo preciznije nišanjenje - i pored toga krajnja brzina je uvek bila transsonicna. Deo repa projektila je bio elektricki izolovan i služio je kao podesiva radio-antena.
Za upravljanje tokom leta korišceno je 6 pari oscilirajucih elektromagnetnih spojlera, koji su se nalazili pozadi na repu: 2 para su korišcena za „pitch/yaw"[5] manevrisanje, a 1 par, povezan za žiroskop, za „roll" stabilizaciju. Njihova kontrola je vršena pomocu žiroskopa. Tada se tvrdilo da je uz veštog operatera moguca greška (CEP[6]) oko 10 metara, a da oko 90% bombi pada unutar 30 metara.
Celicni penetrator bombe sadržao je tri unutrašnje cevi punjene sa ukupno 320 kg „Amatol 50/50" eksploziva, sa mikroodlažucim udarnim upaljacem (znaci da je ekspodirao unutar cilja, nakon probijanja.)
Slobodnopadajuca bomba SD 1400X upravljana iz aviona. Dužina bombe je bila 3,3 m a ukupna težina 1.650 kg. Na krajevima repa se vide markeri. Ako se idealno upravlja, mogla je da probije oklop debljine 130 mm.
Kao i njegov vršnjak Hs-293, i Fritz-X je bio navucen opticki. U tu svrhu je na repnoj jedinici imao jasno vidljive svetlece markere („Leuchtstaz"). Koristeci pretecu joysticka i standardni „Carl Zeissov" bombarderski opticki nišan tipa „Lotfernrohr_7", operater je mogao relativno pouzdano da upravlja bombom. Upravljacku jedinicu na bombi, u koju je spadao komandni prijemnik, stabilizaciona petlja i senzori, pokretao je akumulator od 24 V. Tokom operacija, avion koji je lansirao bombu je slao upravlja?ke komande preko radio-predajnika tipa FuG-203 „Kehl I", dok je na bombi bio prijemnik tipa FuG-230 „Strassburg", koji je slao komande kontrolnim senzorima. Pre toga je korišcen Duran/Detmold FuG 208/238 žicani kontrolni sistem, gde su komande ka spojlerima prenošene na daljinu do 8 km kroz žicu debljine 0,22 mm, ali korišcenjem aviona taj nacin je napušten.
Zbog toga što su na visinama lansiranja vladale niske temperature, pre lansiranja je bilo potrebno sve kontrolne sisteme bombe zagrevati do najmanje 30°C. To je postizano uduvavanjem vrelog vazduha iz avio-sistema za odledjivanje u bombu neposredno pre otkacinjanja od aviona.
Fritz-X okacen o trup bombardera He-117. Bomba je bila obojena svetlo plavo, da bi se uklapala u kamuflažnu boju trbuha trupa aviona.
Klasican profil lansiranja bombe SD-1400 ukljucivao je penjanje na visinu od 6.000 metara[7], ukljucivanje raketnog motora i otkacinjanje bombe, i preuzimnje kontrole i upravljanje palicom do udara u cilj.
Testiranje sistema buduceg Fritza-X otpocelo je u prolece 1942., a septembra iste godine oformljena je jedna specijalna jedinica, Erprobung & Lehrkommando 21, sa zadatkom da testira ovo tajno oružje. Prva gadjanja su izvedena u Baltiku, potapanjem starih brodova-meta. Fritz-X je postao operativan u isto vreme kad i projektil Hs-293, i bio je daleko efikasnije oružje od njega, ali je bio kraceg dometa i zahtevao je vecu veštinu operatera. Prve bombe Fritz-X su isporucene eskadrili Gruppe III/KampfGeschwader 100. Montirane su bile na teške bombardere tipa Dornier Do-217 K2, i pocele su sa upotrebom na Mediteranu 29. avgusta 1943. godine.
Tokom septembarskog iskrcavanja saveznika u Salernu, pogodjena je ameri?ka laka krstarica klase Brooklin, USS Savannah, i tom prilikom je nastradalo skoro 200 mornara a brod je poslat na remont 12 meseci. Neposredno nakon toga, britanski bojni brod klase Queen Mary, HMS Warspite, teško je oštecen primivši tri pogotka Fritza-X. Italijanski bojni brod od 42.000 tona klase Vittorio Veneto, Roma, (glavni brod italijanske flote) pogodjen je u skladište municije i za 20 minuta potonuo pogodjen sa dve ovakve bombe[8]. Stradalo je 1.254 mornara i admiral C. Bergamini. Medju ostale žrtve ove bombe spadaju i americka laka krstarica USS Philadelphia, kao i britanska laka krstarica HMS Spartan, i mnogi drugi, Fritz-X je takodje korišcen i prilikom rušenja mosta u Pontaubaltu u avgustu 1944., kada je zaustavljeno napredovanje americke 6. oklopne divizije, itd.
Do decembra 1944. napravljeno je 1.386 ovih zanimljivih bombi, od cega je 602 iskorišceni za testiranja.
Letece bomba Hershel Hs-293
Prva iz porodice letecih bombi koja je korišcena u borbi, i prva koja je usavršavana, bila je Hershelova Hs-293. Glavni mozak citavog projekta bio je izuzetni prof. dr Herbert+A.+Wagner (1900-82), bivši inženjer u fabrici Junkers, koji je 1940. preuzeo vec postojeci tim inženjera poput Reinharda Lahdea i Otta Bohlmanna (aeronautika), Wilfreda Hella (konstrikcija), i Josepha Schwarzmanna (elektronika), koji ce kasnije ucestvovati u razvoju radio-sistema za navodjenje ciju ideju je dao Theodor Sturm iz „Stassfurter Rundfunk Gessellschaft". Upravo ova ekipa nau?nika i inženjera zaslužna je za stvaranje prve operativne letece bombe.
Dornier Do-217 K-3 naoružan sapo jednom wireless navodjenom letecom bombom Hs-293D ispod svakog krila.
Herschelov tim iz Berlina je poceo sa razvojem još 1939. godine, razradjujuci vec zapoceti koncept fabrike "Gustav Schwartz Propellerwerke". Postojalo je više razvojnih prototipova, pocev od Hs-293V-1 i Hs-293V-2/(kasnije FZ21) do Hs-293V-3, isprobanog sredinom juna 1940.
U to vrme težina bombi je morala da bude limitirana zbog organicene nosivosti tadašnjih Luftwaffeovih bombardera o koje su kacili projektile. Zato je napravljen prototip kome je pridodat raketni buster na tecno peroksidno gorivo tipa Walter HWK-109-507B. Njegov raketni motor je kao gorivo/oksidator koristio T-Stoff (vodonik-peroksid) i Z-Stoff (vodeni rastvor kalcijum ili kalijum permanganata), a nosio je i bocu komprimovanog vazduha za ubrizgavanje mešavine u reakcionu komoru. To je stvaralo pocetnih 590 kp (5,78 kN) potiska, koji je 10 sekundi kasnije opadao na 400 kp. Time je projektil dobijao dodatnih 200 km/h, cime je prestizao noseci avion i omogucavao operatoru vizuelnu kontrolu.
Osnovnu bojevu glavu ovog oružja cinula je standardna Luftwaffenova bomba od 500 kg, SC-500 (Sprengbombe Cylindrisch), sa 300 kg eksploziva „Trialen 105" (15% RDX[11], 70% TNT, 15% alumo-praha), i udasnim upaljacem. Kasnije ce da se ispostavi da je izbor ovakve bojeve glave bio glavni nedostatak pri postizanju još boljih efekata na manje vojne brodove i transportere.
Osnovni koncept letilice je bio srednjekrilac monoplan, sa malo opuštenim krilima, i sa busterom okacenim ispod na vertikalne držace.
Hs-293. Ukupna dužina: 381,9 cm; raspon krila: 310,0 cm; površina krila: 2,4 m2; max. brzina: 260 m/sec; težina pri lansirnju: 1.045 kg; težina pri udaru: ~967 kg.
Sistem za navodjenje se oslanjao na „Horn" žiroskop, OPTA dekoder kontrolnog radio-signala, prijemnik radio-komandi FuG-230b/E230 „Strassburg", svi pokretani akumulatorima DEAG, i koristii „Hornasserove" solenoide za pokretanje elerona i elevatora.
Posada uci na simulatoru kako se upravlja sa navodjenom bombom Hs-293.
Tokom operacija, noseci avion je slao komande uz pomoc FuG-203 „Kehl III" radio-predajnika, a primao ih je prijemnik FuG-230b i pretvarao u upravljacke komande. Upravljacki uredjaj je radio na 18 kanala na frekvencijama 48,2-49,9 MHz, što je teorijski znacilo da je moga da prati više razlicitih projektila bez interferenci. To je bio prvi slucaj korišcenja sistema za navo?enje tipa Command to Line-Of-Sight (CLOS, kada je cilj u vidnom polju projektila) ikada korišcen. Na repu oružja se danju nalazilo 5 markera crvenog plamena (nocu su bile trepcuce lampe) koji su pomagali operatoru u navodjenju ka cilju.
Prema podacima, kada se leteca bomba Hs-293 izbacivala sa visine od 1.400 m, domet joj je bio oko 12 km, a sa 6.000 m domet je bio oko 16 km (brzina izmedju 435 i 900 km/h). Projektil nebi bio upravljiv ako bi leteo pod uglom vecim od oko 30 stepeni ,jer bi mu tada brzina bila prevelika.
Problem je bio što avion prilikom lansiranja mora da smanji brzinu za 25%, da leti pravo i ravno, bez manevara, te time postaje ranjiv za protivavionsku odbranu.
Prilikom otkacinjanja, Hs-293 je padao za oko 90 m pre nego što je raketni motor dostizao maksimalni potisak.
Na ovoj i prethodnoj slici Heinkel He-111H izvodi probno lansiranje bombe Hs-293A. Raketni motor Walter je vec proradio.
Model Hs-293A-0 je ušao u proizvodnju u novembru 1941., a vec u januaru sledece godine pojavila se naprednjija verzija, Hs-293A-1. Za prvo testiranje odbacivanja bombe 1941. godine korišcen je bombarder Heinkel He 177A-o, a za kasnija dva uspešna testa par aviona He 177A-1 „Greif" („Grifon").
Radi protivbrodnih akcija, i ove bombe su, kao i Fritz-X, bile u naoružanju mediteranske eskadrile KampfGeschwader 100 (KG 100), i francuske KG 40.
Zvanicno, prva upotreba ovog oružja bila je 25. avgusta 1943., kada su bombarderi Do-217 E-5 iz eskadrile II/KG 40, stacionirani u Colognu, napali britansku podmornicku patrolu u Biskajskom zalivu i oštetio brodove HMS Landguard i Bideford. Dva dana kasnije, u napadu 18 Do-217 potopljena je korveta HMS Egret i ubijeno 194 mornara, što je bilo prvo zvanicno potapanje jednog broda jedre?om bombom.
Tokom 1944., posle poznatog „dana D", jedan Do-217 je na francuskom poluostrvu Cherburg napao mostove na rekama See i Selume, u pokušaju da se zaustavi saveznicko utvrdjivanje. Samo jedan most je oštecen, ali je u napadu izgubljeno 6 napadackih aviona.
U ostale napade letecih bombi Hs-293 treba ubrojiti potapanje razaraca RHS Vasilisa Olga u septembru 1943., razarac HMS Interpid potopljen u Egejskom moru, takodje u septembru 1943., oštecenje fregate HMS Jevris u januaru 1944., potapanje razaraca Boadice u junu 1944. i td. Ukupno, do kraja rata, ovim oružjem je oko 400,000 tona brodovlja poslato na dno.
Operacija iskrcavanja Britanaca i Amerikanaca u Italiju otpocela je 9. septembra 1943. („Operacija Avalanche"). Ubrzo su zauzeli bitni aerodrom u Fodji (Foggia, odmah iznad italijanske „pete"), i tamo zarobili netaknute bombe Fritz-X i Hs-293 Serije A, kao i celokupnu njiihovu opremu. To im je omogucilo da ubrzo naprave ometanje za radio-navodjenje bombi, koje je 15. Amerika vazduhoplovna armija[12] odmah ugradili u svoje avione.
Ubrzo je kao odgovor na ometanje prijemnika FuG-230b napravljena verzija Hs-293B, koja je koristila navo?enje uz pomo? žice, i koja je u tu svrhu na kraju repne jedrilice imala 2 kalema kabla duge po 12 kilometara. Radio-odašilja? FuG-207 „Dortmund" i prijemnik FuGz-237 „Duisburg" su zamenjeni radio-uredjajem tipa „Kehl III"/FuG-203b. Broj bombi tipa Hs-293B koje su proizvedene i korišcene u borbi se razlikuje od izvora do izvora.
Sledeca verzija je bila Hs-293C. Tih projektila je napravljeno relativno malo i oni su služili za napad na brodove ali ispod linije gaza brodova. Ovaj neuspeli koncept razvio se u Hs-294 torpedni avio-sistem, koji ce tek mnogo godina kasnije da usavršavaju sve napredne vojske sveta. Nemacki izvori govore o proizvodnji preko 160 varijanti bombe Hs-294, ali nema izveštaja o njenom prakticnom korišcenju.
Hs-293D sa kamerom. Uspevala je da šalje sliku kontrolorima u avionu.
Verzija Hs-293D predstavlja važan razvojni korak, jer je predstavila bombu sa ugradjenom TV kamerom[13] u nosu ciji prijem je pracen iz aviona, cime su mogli da budu gacani i ciljevi pokriveni oblacima. Ova varijanta je bila drugacija i zbog montirane dipolne video-antene tipa „Yagi-Uda" na repu bombe, i zbog izmenjenog nosa radi ugradnje objektiva kamere. Prvi uspešan pokušaj ikorišcenja zveden je avgusta 1944., korišcenjem „Seedorf 3" i „Tonne 4a" uredjaja za navodjenje. Napravljeno je 255 komada, a najmanje jedan izvor tvrdi da je jedan britanski brod pogodjen sa letecom bombom tipa Hs-293D
Verzija Hs-293E je bila unapredjeni model C, i napravljeno ih je samo 18. Razvoj Hs-293F[14] sa delta krilima i bez repa napušten je krajem 1943. godine. Verzija Hs-293G, napravljena za pikirajuce napade i opremljena sa termickim tragacem, nikada nije dovršena. Napravljeno samo 10 komada.
Hs-293H je bio pokušaj da se verzija Hs-293A adaptira u projektila vazduh-vazduh radi napade na guste formacije bombardera. Bila je opremljena sa dva Walter HWK-109-542 ili Schmidding 109-513[15] raketna motora na tecno gorivo, akusticno-magnetnim detonatorom i novim kompletom za teledirigovanje. Napravljeno je svega 8 komada[16].
Konacno, poslednja verzija Hs-293I je trebalo da ima vecu bojevu glavu, ali njena proizvodnja nikada nije privedena kraju.
Inovacije i složenost projektila Hs-293 ogledala se u cestim kvarovima uredjaja i greškama u proizvodnji, što je imalo za posledicu oko 25% neuspelih lansiranja i 40% uspešnosti pogodaka. Hs-293 su nosili veliki cetvotomotorni bombarderi Focke-Wulf FW-200 „Condor", Heinkel He-177 „Greif", Heinkel He-111 i Dornier Do-217K, modifikovani i sa nekim dodatnim instalacijama, kao što su odvodi vrelih avionskih gasova do raketnih motora radi zagrevanja pre lansiranja.
Na kraju da zakljucimo, Hs-293 je bilo korisno oružje, ali je rad na previše verzija i podvarijanti sprecio usavršavanje osnovnog modela.
[1] Za razliku od konvencionalnih, celicnih, gravitacionih, „glupih" bombi.
[2] Ruhrsthal SD 14000 (Spitterbombe, Dickwanding, 1400 zna?i „fragmentaciona bomba tankih zidova od 1400 kg"). Pojavljuju se i druga imena, kao Kramer X-1, PC 1400X ili FX 1400.
[3] „X" je oznacavalo da je rep bombi bio u obliku krsta.
[4] Najveca hipoteticka brzina nekog tela u datim uslovima težine i potiska ako neograniceno ponire kroz vazduh ujednacene gustine i po zadatoj putanji.
[5] Radi se o trodimenzionalnom manevrisanju, poznatom i kao Tait-Bryanovim rotacijama. „Pitch" upravlja nosem letilice gore-dole, „Yaw" upravlja trupom letilice levo-desno, a „Roll" upravlja krilima letilice gore-dole.
[6] Circular Error Probable je zamišljeni krug oko cilja dovoljno velik da više od 50% bacenih bombipadne. U II s. rati CEP je bio oko 1 km, a u Persijskom zalivu i kod nas 2 metra!
[7] Oružjni sistemi nisu funkcionisali ako je bomba bila bacena sa visine manje od 5.000 metara.
[8] U napadu je korišceno 6 aviona Do-217, a poleteli su sa aerodroma u Istri.
[9] Prema americkoj vojnoj enciklopediji, jedrece rakete su sve one koje su opremljene nekom vrstom aerodinamickih peraja koja im omogucavaju potisak i time im omogucavaju povecavanje dometa do cilja, a izbacuju se iz aviona.
[10] Ovaj sistem je za održavanje zadatog kursa koristio autopilota.
[11] Poznati eksploziv ciklotrimettilentrinitramin, poznat i pod imenima, ciklonit, heksogen, i T4.
[12] Ta armija je (izmedju ostalog) napadala i naftna polja u Rumuniji, i tom prilikom preletala našu zemlju. Mnogi piloti koji su u povratku padali i preživljavali, bili su iz tih eskadrila. Nakon rata, Amerika se zahvalila našoj zemlji na svemu što su uradili za njihove pilote.
[13] Radi se o uredjaju K11, sa slikom od 224 linije i sa frekvencom od 50 slika u sekundi.
[14] Ovaj model je imao dva Schmidding SG 33 raketna motora, sa potiskom od 1.855 kp za 3,5 sekunde.
[15] Imao je potisak od 600 kp, radio je 11 sekundi i bio težak 133 kg. Domet TV signala je bio oko 4 km.
[16] Postojala je i varijanta Hs-293HV-5, koja je trebalo da bude okacena za mlazni dvomotorac Arado-234, koji je mogao da leti brzinom od preko 700 km/h.
[17] Amerika je bila u ratu sve do 2. septembra 1945. godine.
[18] Pruga dugacka 420 km, bila je poznata i kao „Pruga smrti", a od 1942. je spajala Burmu (danas Mjanmar) i Tajland. U njenoj gradnji je ucestvovalo 180.000 azijskih radnika, i 60.000 ratnih zarobljenika, od cega je umrlo 90.000 azijata i 16.000 zarobljenika, uglavnom Britanaca.
[19] Ovu bombu je konstruisao Barnes Wallis. Bila je duga: 6,35 m; pre?nik: 0,85 m.
[20] Nakon lansiranja nije bilo potrebe za intervencijom operatera.
[21] Izmedju 2 i 4 GHz. Danas ga koriste i u Nasi za komunikaciju sa spejs šatlovima i Medjunarodnom stanicom (ISS)...
Još pre rata, dr Max Otto Kramer (1903-86), koji je tada radio za DVL (Deutsche Versuchsansalt fuer Luftfahrt; Nemacki institut za aeronauticka istraživanja), otpoceo je sa eksperimentima na konstruisanju jedne bombe teške 250 kg koja bi imala spojlere upravljane daljinskim komandama. Uspeh je bio toliki da je tokom 1940. vazduhoplovstvo u Westfalenu, u fabrikama Ruhrsthal, pod njegovim nadzorom otvorilo proizvodnju navodjenih slobodnopadajucih sistema PC 1400 za napade na neprijateljske ratne brodove. Nova bomba SD-1400X[3] je imala krstasta krila postavljena pod uglom od 28 stepeni raspona 1,35 m, i podeljeni prstenasti rep sa elektromagnetnim spojlerima za kontrolu leta. Eksperimenti sa pneumatickim kontrolama spojlera su ukazali da se pri niskim temperaturama na velikim visinama javljaju odre?eni problemi, pa su napušteni. Prstenasta repna površina je izabrana da bi ko?ila pri velikim brzinama i time donekle ogranicila krajnja brzina, cime bi se omogucilo preciznije nišanjenje - i pored toga krajnja brzina je uvek bila transsonicna. Deo repa projektila je bio elektricki izolovan i služio je kao podesiva radio-antena.
Za upravljanje tokom leta korišceno je 6 pari oscilirajucih elektromagnetnih spojlera, koji su se nalazili pozadi na repu: 2 para su korišcena za „pitch/yaw"[5] manevrisanje, a 1 par, povezan za žiroskop, za „roll" stabilizaciju. Njihova kontrola je vršena pomocu žiroskopa. Tada se tvrdilo da je uz veštog operatera moguca greška (CEP[6]) oko 10 metara, a da oko 90% bombi pada unutar 30 metara.
Celicni penetrator bombe sadržao je tri unutrašnje cevi punjene sa ukupno 320 kg „Amatol 50/50" eksploziva, sa mikroodlažucim udarnim upaljacem (znaci da je ekspodirao unutar cilja, nakon probijanja.)
Slobodnopadajuca bomba SD 1400X upravljana iz aviona. Dužina bombe je bila 3,3 m a ukupna težina 1.650 kg. Na krajevima repa se vide markeri. Ako se idealno upravlja, mogla je da probije oklop debljine 130 mm.
Kao i njegov vršnjak Hs-293, i Fritz-X je bio navucen opticki. U tu svrhu je na repnoj jedinici imao jasno vidljive svetlece markere („Leuchtstaz"). Koristeci pretecu joysticka i standardni „Carl Zeissov" bombarderski opticki nišan tipa „Lotfernrohr_7", operater je mogao relativno pouzdano da upravlja bombom. Upravljacku jedinicu na bombi, u koju je spadao komandni prijemnik, stabilizaciona petlja i senzori, pokretao je akumulator od 24 V. Tokom operacija, avion koji je lansirao bombu je slao upravlja?ke komande preko radio-predajnika tipa FuG-203 „Kehl I", dok je na bombi bio prijemnik tipa FuG-230 „Strassburg", koji je slao komande kontrolnim senzorima. Pre toga je korišcen Duran/Detmold FuG 208/238 žicani kontrolni sistem, gde su komande ka spojlerima prenošene na daljinu do 8 km kroz žicu debljine 0,22 mm, ali korišcenjem aviona taj nacin je napušten.
Zbog toga što su na visinama lansiranja vladale niske temperature, pre lansiranja je bilo potrebno sve kontrolne sisteme bombe zagrevati do najmanje 30°C. To je postizano uduvavanjem vrelog vazduha iz avio-sistema za odledjivanje u bombu neposredno pre otkacinjanja od aviona.
Fritz-X okacen o trup bombardera He-117. Bomba je bila obojena svetlo plavo, da bi se uklapala u kamuflažnu boju trbuha trupa aviona.
Klasican profil lansiranja bombe SD-1400 ukljucivao je penjanje na visinu od 6.000 metara[7], ukljucivanje raketnog motora i otkacinjanje bombe, i preuzimnje kontrole i upravljanje palicom do udara u cilj.
Testiranje sistema buduceg Fritza-X otpocelo je u prolece 1942., a septembra iste godine oformljena je jedna specijalna jedinica, Erprobung & Lehrkommando 21, sa zadatkom da testira ovo tajno oružje. Prva gadjanja su izvedena u Baltiku, potapanjem starih brodova-meta. Fritz-X je postao operativan u isto vreme kad i projektil Hs-293, i bio je daleko efikasnije oružje od njega, ali je bio kraceg dometa i zahtevao je vecu veštinu operatera. Prve bombe Fritz-X su isporucene eskadrili Gruppe III/KampfGeschwader 100. Montirane su bile na teške bombardere tipa Dornier Do-217 K2, i pocele su sa upotrebom na Mediteranu 29. avgusta 1943. godine.
Tokom septembarskog iskrcavanja saveznika u Salernu, pogodjena je ameri?ka laka krstarica klase Brooklin, USS Savannah, i tom prilikom je nastradalo skoro 200 mornara a brod je poslat na remont 12 meseci. Neposredno nakon toga, britanski bojni brod klase Queen Mary, HMS Warspite, teško je oštecen primivši tri pogotka Fritza-X. Italijanski bojni brod od 42.000 tona klase Vittorio Veneto, Roma, (glavni brod italijanske flote) pogodjen je u skladište municije i za 20 minuta potonuo pogodjen sa dve ovakve bombe[8]. Stradalo je 1.254 mornara i admiral C. Bergamini. Medju ostale žrtve ove bombe spadaju i americka laka krstarica USS Philadelphia, kao i britanska laka krstarica HMS Spartan, i mnogi drugi, Fritz-X je takodje korišcen i prilikom rušenja mosta u Pontaubaltu u avgustu 1944., kada je zaustavljeno napredovanje americke 6. oklopne divizije, itd.
Do decembra 1944. napravljeno je 1.386 ovih zanimljivih bombi, od cega je 602 iskorišceni za testiranja.
Letece bomba Hershel Hs-293
Prva iz porodice letecih bombi koja je korišcena u borbi, i prva koja je usavršavana, bila je Hershelova Hs-293. Glavni mozak citavog projekta bio je izuzetni prof. dr Herbert+A.+Wagner (1900-82), bivši inženjer u fabrici Junkers, koji je 1940. preuzeo vec postojeci tim inženjera poput Reinharda Lahdea i Otta Bohlmanna (aeronautika), Wilfreda Hella (konstrikcija), i Josepha Schwarzmanna (elektronika), koji ce kasnije ucestvovati u razvoju radio-sistema za navodjenje ciju ideju je dao Theodor Sturm iz „Stassfurter Rundfunk Gessellschaft". Upravo ova ekipa nau?nika i inženjera zaslužna je za stvaranje prve operativne letece bombe.
Dornier Do-217 K-3 naoružan sapo jednom wireless navodjenom letecom bombom Hs-293D ispod svakog krila.
Herschelov tim iz Berlina je poceo sa razvojem još 1939. godine, razradjujuci vec zapoceti koncept fabrike "Gustav Schwartz Propellerwerke". Postojalo je više razvojnih prototipova, pocev od Hs-293V-1 i Hs-293V-2/(kasnije FZ21) do Hs-293V-3, isprobanog sredinom juna 1940.
U to vrme težina bombi je morala da bude limitirana zbog organicene nosivosti tadašnjih Luftwaffeovih bombardera o koje su kacili projektile. Zato je napravljen prototip kome je pridodat raketni buster na tecno peroksidno gorivo tipa Walter HWK-109-507B. Njegov raketni motor je kao gorivo/oksidator koristio T-Stoff (vodonik-peroksid) i Z-Stoff (vodeni rastvor kalcijum ili kalijum permanganata), a nosio je i bocu komprimovanog vazduha za ubrizgavanje mešavine u reakcionu komoru. To je stvaralo pocetnih 590 kp (5,78 kN) potiska, koji je 10 sekundi kasnije opadao na 400 kp. Time je projektil dobijao dodatnih 200 km/h, cime je prestizao noseci avion i omogucavao operatoru vizuelnu kontrolu.
Osnovnu bojevu glavu ovog oružja cinula je standardna Luftwaffenova bomba od 500 kg, SC-500 (Sprengbombe Cylindrisch), sa 300 kg eksploziva „Trialen 105" (15% RDX[11], 70% TNT, 15% alumo-praha), i udasnim upaljacem. Kasnije ce da se ispostavi da je izbor ovakve bojeve glave bio glavni nedostatak pri postizanju još boljih efekata na manje vojne brodove i transportere.
Osnovni koncept letilice je bio srednjekrilac monoplan, sa malo opuštenim krilima, i sa busterom okacenim ispod na vertikalne držace.
Hs-293. Ukupna dužina: 381,9 cm; raspon krila: 310,0 cm; površina krila: 2,4 m2; max. brzina: 260 m/sec; težina pri lansirnju: 1.045 kg; težina pri udaru: ~967 kg.
Sistem za navodjenje se oslanjao na „Horn" žiroskop, OPTA dekoder kontrolnog radio-signala, prijemnik radio-komandi FuG-230b/E230 „Strassburg", svi pokretani akumulatorima DEAG, i koristii „Hornasserove" solenoide za pokretanje elerona i elevatora.
Posada uci na simulatoru kako se upravlja sa navodjenom bombom Hs-293.
Tokom operacija, noseci avion je slao komande uz pomoc FuG-203 „Kehl III" radio-predajnika, a primao ih je prijemnik FuG-230b i pretvarao u upravljacke komande. Upravljacki uredjaj je radio na 18 kanala na frekvencijama 48,2-49,9 MHz, što je teorijski znacilo da je moga da prati više razlicitih projektila bez interferenci. To je bio prvi slucaj korišcenja sistema za navo?enje tipa Command to Line-Of-Sight (CLOS, kada je cilj u vidnom polju projektila) ikada korišcen. Na repu oružja se danju nalazilo 5 markera crvenog plamena (nocu su bile trepcuce lampe) koji su pomagali operatoru u navodjenju ka cilju.
Prema podacima, kada se leteca bomba Hs-293 izbacivala sa visine od 1.400 m, domet joj je bio oko 12 km, a sa 6.000 m domet je bio oko 16 km (brzina izmedju 435 i 900 km/h). Projektil nebi bio upravljiv ako bi leteo pod uglom vecim od oko 30 stepeni ,jer bi mu tada brzina bila prevelika.
Problem je bio što avion prilikom lansiranja mora da smanji brzinu za 25%, da leti pravo i ravno, bez manevara, te time postaje ranjiv za protivavionsku odbranu.
Prilikom otkacinjanja, Hs-293 je padao za oko 90 m pre nego što je raketni motor dostizao maksimalni potisak.
Na ovoj i prethodnoj slici Heinkel He-111H izvodi probno lansiranje bombe Hs-293A. Raketni motor Walter je vec proradio.
Model Hs-293A-0 je ušao u proizvodnju u novembru 1941., a vec u januaru sledece godine pojavila se naprednjija verzija, Hs-293A-1. Za prvo testiranje odbacivanja bombe 1941. godine korišcen je bombarder Heinkel He 177A-o, a za kasnija dva uspešna testa par aviona He 177A-1 „Greif" („Grifon").
Radi protivbrodnih akcija, i ove bombe su, kao i Fritz-X, bile u naoružanju mediteranske eskadrile KampfGeschwader 100 (KG 100), i francuske KG 40.
Zvanicno, prva upotreba ovog oružja bila je 25. avgusta 1943., kada su bombarderi Do-217 E-5 iz eskadrile II/KG 40, stacionirani u Colognu, napali britansku podmornicku patrolu u Biskajskom zalivu i oštetio brodove HMS Landguard i Bideford. Dva dana kasnije, u napadu 18 Do-217 potopljena je korveta HMS Egret i ubijeno 194 mornara, što je bilo prvo zvanicno potapanje jednog broda jedre?om bombom.
Tokom 1944., posle poznatog „dana D", jedan Do-217 je na francuskom poluostrvu Cherburg napao mostove na rekama See i Selume, u pokušaju da se zaustavi saveznicko utvrdjivanje. Samo jedan most je oštecen, ali je u napadu izgubljeno 6 napadackih aviona.
U ostale napade letecih bombi Hs-293 treba ubrojiti potapanje razaraca RHS Vasilisa Olga u septembru 1943., razarac HMS Interpid potopljen u Egejskom moru, takodje u septembru 1943., oštecenje fregate HMS Jevris u januaru 1944., potapanje razaraca Boadice u junu 1944. i td. Ukupno, do kraja rata, ovim oružjem je oko 400,000 tona brodovlja poslato na dno.
Operacija iskrcavanja Britanaca i Amerikanaca u Italiju otpocela je 9. septembra 1943. („Operacija Avalanche"). Ubrzo su zauzeli bitni aerodrom u Fodji (Foggia, odmah iznad italijanske „pete"), i tamo zarobili netaknute bombe Fritz-X i Hs-293 Serije A, kao i celokupnu njiihovu opremu. To im je omogucilo da ubrzo naprave ometanje za radio-navodjenje bombi, koje je 15. Amerika vazduhoplovna armija[12] odmah ugradili u svoje avione.
Ubrzo je kao odgovor na ometanje prijemnika FuG-230b napravljena verzija Hs-293B, koja je koristila navo?enje uz pomo? žice, i koja je u tu svrhu na kraju repne jedrilice imala 2 kalema kabla duge po 12 kilometara. Radio-odašilja? FuG-207 „Dortmund" i prijemnik FuGz-237 „Duisburg" su zamenjeni radio-uredjajem tipa „Kehl III"/FuG-203b. Broj bombi tipa Hs-293B koje su proizvedene i korišcene u borbi se razlikuje od izvora do izvora.
Sledeca verzija je bila Hs-293C. Tih projektila je napravljeno relativno malo i oni su služili za napad na brodove ali ispod linije gaza brodova. Ovaj neuspeli koncept razvio se u Hs-294 torpedni avio-sistem, koji ce tek mnogo godina kasnije da usavršavaju sve napredne vojske sveta. Nemacki izvori govore o proizvodnji preko 160 varijanti bombe Hs-294, ali nema izveštaja o njenom prakticnom korišcenju.
Hs-293D sa kamerom. Uspevala je da šalje sliku kontrolorima u avionu.
Verzija Hs-293D predstavlja važan razvojni korak, jer je predstavila bombu sa ugradjenom TV kamerom[13] u nosu ciji prijem je pracen iz aviona, cime su mogli da budu gacani i ciljevi pokriveni oblacima. Ova varijanta je bila drugacija i zbog montirane dipolne video-antene tipa „Yagi-Uda" na repu bombe, i zbog izmenjenog nosa radi ugradnje objektiva kamere. Prvi uspešan pokušaj ikorišcenja zveden je avgusta 1944., korišcenjem „Seedorf 3" i „Tonne 4a" uredjaja za navodjenje. Napravljeno je 255 komada, a najmanje jedan izvor tvrdi da je jedan britanski brod pogodjen sa letecom bombom tipa Hs-293D
Verzija Hs-293E je bila unapredjeni model C, i napravljeno ih je samo 18. Razvoj Hs-293F[14] sa delta krilima i bez repa napušten je krajem 1943. godine. Verzija Hs-293G, napravljena za pikirajuce napade i opremljena sa termickim tragacem, nikada nije dovršena. Napravljeno samo 10 komada.
Hs-293H je bio pokušaj da se verzija Hs-293A adaptira u projektila vazduh-vazduh radi napade na guste formacije bombardera. Bila je opremljena sa dva Walter HWK-109-542 ili Schmidding 109-513[15] raketna motora na tecno gorivo, akusticno-magnetnim detonatorom i novim kompletom za teledirigovanje. Napravljeno je svega 8 komada[16].
Konacno, poslednja verzija Hs-293I je trebalo da ima vecu bojevu glavu, ali njena proizvodnja nikada nije privedena kraju.
Inovacije i složenost projektila Hs-293 ogledala se u cestim kvarovima uredjaja i greškama u proizvodnji, što je imalo za posledicu oko 25% neuspelih lansiranja i 40% uspešnosti pogodaka. Hs-293 su nosili veliki cetvotomotorni bombarderi Focke-Wulf FW-200 „Condor", Heinkel He-177 „Greif", Heinkel He-111 i Dornier Do-217K, modifikovani i sa nekim dodatnim instalacijama, kao što su odvodi vrelih avionskih gasova do raketnih motora radi zagrevanja pre lansiranja.
Na kraju da zakljucimo, Hs-293 je bilo korisno oružje, ali je rad na previše verzija i podvarijanti sprecio usavršavanje osnovnog modela.
[1] Za razliku od konvencionalnih, celicnih, gravitacionih, „glupih" bombi.
[2] Ruhrsthal SD 14000 (Spitterbombe, Dickwanding, 1400 zna?i „fragmentaciona bomba tankih zidova od 1400 kg"). Pojavljuju se i druga imena, kao Kramer X-1, PC 1400X ili FX 1400.
[3] „X" je oznacavalo da je rep bombi bio u obliku krsta.
[4] Najveca hipoteticka brzina nekog tela u datim uslovima težine i potiska ako neograniceno ponire kroz vazduh ujednacene gustine i po zadatoj putanji.
[5] Radi se o trodimenzionalnom manevrisanju, poznatom i kao Tait-Bryanovim rotacijama. „Pitch" upravlja nosem letilice gore-dole, „Yaw" upravlja trupom letilice levo-desno, a „Roll" upravlja krilima letilice gore-dole.
[6] Circular Error Probable je zamišljeni krug oko cilja dovoljno velik da više od 50% bacenih bombipadne. U II s. rati CEP je bio oko 1 km, a u Persijskom zalivu i kod nas 2 metra!
[7] Oružjni sistemi nisu funkcionisali ako je bomba bila bacena sa visine manje od 5.000 metara.
[8] U napadu je korišceno 6 aviona Do-217, a poleteli su sa aerodroma u Istri.
[9] Prema americkoj vojnoj enciklopediji, jedrece rakete su sve one koje su opremljene nekom vrstom aerodinamickih peraja koja im omogucavaju potisak i time im omogucavaju povecavanje dometa do cilja, a izbacuju se iz aviona.
[10] Ovaj sistem je za održavanje zadatog kursa koristio autopilota.
[11] Poznati eksploziv ciklotrimettilentrinitramin, poznat i pod imenima, ciklonit, heksogen, i T4.
[12] Ta armija je (izmedju ostalog) napadala i naftna polja u Rumuniji, i tom prilikom preletala našu zemlju. Mnogi piloti koji su u povratku padali i preživljavali, bili su iz tih eskadrila. Nakon rata, Amerika se zahvalila našoj zemlji na svemu što su uradili za njihove pilote.
[13] Radi se o uredjaju K11, sa slikom od 224 linije i sa frekvencom od 50 slika u sekundi.
[14] Ovaj model je imao dva Schmidding SG 33 raketna motora, sa potiskom od 1.855 kp za 3,5 sekunde.
[15] Imao je potisak od 600 kp, radio je 11 sekundi i bio težak 133 kg. Domet TV signala je bio oko 4 km.
[16] Postojala je i varijanta Hs-293HV-5, koja je trebalo da bude okacena za mlazni dvomotorac Arado-234, koji je mogao da leti brzinom od preko 700 km/h.
[17] Amerika je bila u ratu sve do 2. septembra 1945. godine.
[18] Pruga dugacka 420 km, bila je poznata i kao „Pruga smrti", a od 1942. je spajala Burmu (danas Mjanmar) i Tajland. U njenoj gradnji je ucestvovalo 180.000 azijskih radnika, i 60.000 ratnih zarobljenika, od cega je umrlo 90.000 azijata i 16.000 zarobljenika, uglavnom Britanaca.
[19] Ovu bombu je konstruisao Barnes Wallis. Bila je duga: 6,35 m; pre?nik: 0,85 m.
[20] Nakon lansiranja nije bilo potrebe za intervencijom operatera.
[21] Izmedju 2 i 4 GHz. Danas ga koriste i u Nasi za komunikaciju sa spejs šatlovima i Medjunarodnom stanicom (ISS)...